ZAGREB FILM FESTIVAL u suradnji s TALIJANSKIM INSTITUTOM ZA KULTURU predstavlja izložbu fotografija iz života i djela Anne Magnani ‘‘CIAO ANNA'‘ u Kinu Europa od 9. do 25. listopada 2008.
Neke zvijezde nikada ne gasnu. Jedna je od njih i ona Anne Magnani, koja bi danas, da je s nama, slavila stoti rođendan. Anna Magnani svojim je filmskim ostvarenjima obilježila zlatno doba talijanskog neorealizma, ali i svjetsku kinematografiju 1950-ih i 60-ih godina. Utrla je put mnogim sljedećim generacijama glumica izborivši se za lik snažne, samouvjerene i temperamentne žene u okvirima sedme umjetnosti.
‘‘Molim Vas, ne retuširajte mi bore. Trebalo mi je toliko dugo da ih dobijem'‘, rekla je jednom prigodom fotografu Anna Magnani, legendarna talijanska glumica koja je svoju filmsku i kazališnu karijeru izgradila uzdajući se isključivo u svoj talent i ekspresivnost, nimalo ne sumnjajući da je ljepota u snazi karaktera i životnoj hrabrosti, a ne u centimetrima poprsja i dopadljivoj ženstvenosti. Neosporan glumački talent, prirodnost i hrabar životni stav učinili su je omiljenom glumicom i muzom slavnih režisera i dramatičara pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Vittoria De Sice, Luchina Viscontia, Roberta Rossellinia, Piera Paola Pasolinia, Jeana Renoira, Georgea Cukora, Sidneya Lumeta i Tennesseea Williamsa, a uloge hrabre i strastvene ‘‘žene iz naroda'‘, posebno u filmskim klasicima ‘‘Rim otvoreni grad'‘(1945) i ‘‘Najljepšoj'‘ (1951), donijele su joj toliku popularnost da su se u vrijeme njezina najvećeg uzleta u Rimu mogle kupiti samo tri vrste razglednica: s motivima grada, s Papinom fotografijom i s fotografijom Anne Magnani. Anna je, između mnogih nagrada, godine 1956. za ulogu Serafine delle Rose u filmu ‘‘Tetovirana ruža'‘ primila i Oscara, pa je tako postala i prva vlasnica tog prestižnog zlatnog kipića u Italiji. Danas, na 100. obljetnicu rođenja nezaboravne Nannarelle, kako su je od milja zvali, podsjećaju brojne izložbe fotografija i ciklusi njezinih najboljih filmova na Venecijanskom festivalu kao i širom svijeta. Ovom se prilikom i Zagreb Film Festival priključuje mnogim svjetskim filmskim festivalima u prisjećanju na veliku La Magnani.
U jednom od svojih posljednjih intervjua rekla je:
‘‘Kada umrem, kad ljudi budu mislili na mene, trebaju znati da ih Magnani nikad nije izdala. I da Magnani nikada nije izdala sebe!'‘
Danas, kad se osvrnemo na njezin glumački doprinos sedmoj umjetnosti, u kojem nikada nije bilo mjesta kompromisu, ta nam izjava Anne Magnani odzvanja toliko stvarno i istinito.
Zato Te se i mi sa zadovoljstvom prisjećamo i pozdravljamo Te: ‘‘Ciao, Anna!'‘